Saturday, December 31, 2016

2016: AMERIČKI SAN




U 2016. godini zaživeli su podsticaji stranim producentima koji snimaju na tlu Srbije. U tom procesu, podsticaji su odobreni i srpskim produkcijama čime je kinematografski horizont zaličio na američki. Još su daleko dani kada će se Beograd zbog povoljnijih cena snimati u Nišu, premda se epoha već sada vrlo često snima u Valjevu, ali ostaje nada da će lokalne samouprave preuzeti inicijativu i podsticaje prilagođavati ekonomskom stanju, kao što je slučaj u Americi. Posle uragana Katrina usledila je poplava filmova snimanih u Luizijani i Nju Orleansu, sa idejom da se kroz podsticaje filmskoj produkciji ožive razoreni delovi zemlje. Kosovo i Metohija prvi padaju na pamet kao teritorija gde bi podsticaji mogli biti veći ali ni druga mesta u Srbiji ne zaostaju po svojim potrebama.
Posle kulture državnih podsticaja filmskim produkcijama, 2016. nam je donela još jednu američku filmsku tradiciju – to je mogućnost mladih i neafirmisanih autora da bez državne pomoći i uglednih producenata, sami snime filmove i tako započnu svoju karijeru. Tehnički, niko im ni pre nije branio da sami snimaju ali je ozbiljna karijera ostajala izvan domašaja šta god da snime. Ranije je bilo nekoliko slučajeva, ali Stevan Filipović kao pionir tog pristipa najbolji je primer kako je autorima takvih filmova ulazak sa zaslužena mesta u esnafu bitno otežan ili čak suptinski onemogućen. Filipović je tek sa trećim uspešnim filmom snimljenim u gerilskim uslovima uspeo da se izbori za kakav-takav respekt.
U 2016. međutim dva filma su uspela da kao debi izbore dobru poziciju svojim autorima – OTVORENA Momira Miloševića i INKARNACIJA Filipa Kovačevića donele su svojim mladim rediteljima nivo afirmacije kakav nije bio dostupan u vreme ŠEJTANOVOG RATNIKA. Klima u kinematografiji se promenila i reklo se da ipak postaje važno šta je čovek snimio iako je i dalje važnije čiju je podršku obezbedio.
Iduće sezone čeka nas premijera AFTERPARTIJA Luke Bursaća koji je je najvećim delom nastao „mimo institucija“, slično kao OTVORENA i INKARNACIJA- Bursaćev energični stil donosi komunikativniji film podjednako značajnog bioskopskog i festivalskog potencijala i od ovog naslova očekujemo da će preokrenuti neke stvari.
U Holivudu je ranije važila maksima, „You’re only as good as your last picture“ i ona je ove godine odnela svoju prvu žrtvu kod nas. Izuzetan film Miloša Radovića DNEVNIK MAŠINOVOĐE ostaje i neprepoznat i nepogledan jer je po spisku ekipe suviše ličio na mučne i aljkave produkcije iz sredine dvehiljaditih. A zapravo, nije im bio nimalo sličan. Reč je o izvanrednoj crnoj komediji kakvu smo dugo čekali, filmu po kakvim je naša kinematografija bila prepoznatljiva i zbog kojih je publika voli.
Nova pretnja koja bi nas mogla kazniti su svakako bioskopske predstave izmontirane iz televizijskih serija. MONTEVIDEO je bio izuzetak zahvaljujući svojoj produkcionoj ambiciji a onda su VOJNE AKADEMIJE i druge koještarije to pokušale da pretvore u pravilo.
Vrhunac je dostignut VOJNOM AKADEMIJOM 3 koja čak nije ni izmontirana iz serije već je nastala pukim spajanjem dve epizode. Reditelj serije napravio je častan gest nepotpisavši se na ovom spoju i VA3 je prikazivana bez potpisa reditelja na špici i pratećim materijalima. Nota bene, VA2 nije imala potpisanog scenaristu.
Ovaj slučaj, pored bestidnog varanja publike, pokazao je da kod nas još nema tela koje bi se bavilo zaštitom elementarnih industrijskih standarda, a da ona koja bi to trebalo da rade, recimo Asocijacija reditelja, ne reaguju na takve stvari. Pre pedeset godina lomila su se koplja ko je autor filma a danas smo dočekali da se koncept autorstva u potpunosti odbaci i ne brani.
Ovakvi ekscesi bi mogli obeshrabriti publiku u vrlo osetljivom trenutku – taman kada je Filmski centar Srbije prepoznao potrebu da se podrži repertoarski film i kada su STADO i JESEN SAMURAJA na tu podršku uzvratili očekivanim uspehom i gledanošću.
U 2017. godini čekaju nas novi plodovi regionalnoig trenda dugotrajnog finansiranja filmova. Naime, projekti koji dobiju novac na konkursu u matičnoj zemlji, provode godinu ili dve skupljajući ostatak javnog novca a potom se godinu dana realizuju i onda kreću u lov na festival gde će započeti život, a to ume da potraje još godinu dana. Stoga, u 2017. godini nećemo videti mnogo filmova koji su podržani sredstvima FCSa u proteklih godinu-dve dana kada se finansijska situacija stabilizovala. Ovakav ritam rada je poguban za autore koji prave neverovatno duge pauze među filmovima i trebalo bi nešto uraditi tim povodom.
Posle izuzetno bogate sezone na svim frontovima, od nastupa na festivalima (DOBRA ŽENA, VLAŽNOST) i izazovnih poetika (OTVORENA, SVI SEVERNI GRADOVI) preko povratka otpisanih (DNEVNIK MAŠINOVOĐE) i ozbiljnih komercijalnih rezultata (STADO, JESEN SAMURAJA), čeka nas jedna tiša sezona. U njoj je važno da se ne zaboravi ono što je u 2016. bilo dobro.
U novoj godini dakle možemo poželeti da bude dobra kao prošla.
Srećna Nova 2017.