POLIMAC O GARNERU

Nenad Polimac se oprostio od Jamesa Garnera >

Ima puno filmova Jamesa Garnera koje sam rado gledao, od „Velikog bijega“ i „Grand Prixa“ do „Victor/Victorie“, no jedan mi je bio posebno drag, vestern „Dvoboj kod Diabla“ s fantastičnom glazbom Neala Heftyja. U njemu je igrao bivšeg skauta američke konjice, koji uživa u slamanju predrasuda: pomaže ženi koju su oteli Apači iako je njezin muž ne želi natrag (postala je squaw i rodila dijete s Indijancem), u vojsci mu je dostojan partner jedino Afroamerikanac (Sidney Poitier), a unatoč tome što se svi užasavaju kako Indijanci muče bijele zarobljenike, njemu je jedino stalo da pronađe nitkova svoje rase koji mu je ubio i skalpirao ženu Indijanku. U tome je filmu Garner glumio muškarčinu koji igra protiv pravila i iz toga ne pravi posebnu predstavu: kada sam poslije doznao da mu je majka podrijetlom iz plemena Čejena, ta mi se uloga učinila još slojevitijom.
Garner je štošta toga radio kao da se uopće ne trudi. Sudjelovao je u korejskom ratu i dobio dva odlikovanja za hrabrost, ali time se nikad nije hvalio. Nije imao nikakve glumačke škole, no kada ga je prijatelj pozvao da sudjeluje u brodvejskoj postavi komada „Pobuna na Caineu“ u režiji Charlesa Laughtona (pristao je, jer nije imao niti jednu repliku), odmah je shvatio u čemu je štos: „Moraš slušati što govore tvoji partneri i spremno uskočiti kada na tebe dođe red, a ne misliti samo o sebi i svojoj ulozi“.
Proslavila ga je vestern serija „Maverick“ s kraja pedesetih, u njoj je igrao kartaša koji smatra da je hrabrost osobina budala, no naša je televizija nikad nije emitirala, uostalom kao ni „Rockfordove dosjee“ iz sedamdesetih: u njoj je bio nekonvencionalni privatni istražitelj, koji ironizira grubijane i lako prepoznaje prevarante. Ta se uloga smatra vrhuncem njegove glumačke karijere i za nju je dobio nagradu Emmy.
U našim smo ga kinima prvi put vidjeli u „Sayonari“ uz Marlona Branda, no tu još nije bio filmska zvijezda, što je postao tek u komedijama s Doris Day i Kim Novak te spomenutom „Velikom bijegu“. Akcijski filmovi odlično su mu odgovarali, sam je izvodio opasne scene i zbog toga dosta vremena proveo po bolnicama, no nije imao ništa protiv: u „Grand Prixu“ se lako snašao u ulozi trkača (njegov dijalog s Toshirom Mifuneom o suštini tog poziva poslije je prekopirao Ron Howard u „Utrci života“), a profesionalni vozači su komentirali: „Šteta što je glumac, na pisti bi napravio karijeru“.
Intuitivno je shvatio da treba birati uloge koje su opreka njegovom macho imidžu. Sjajan je bio u komediji Blakea Edwardsa „Victor/Victoria“ kao gangster koji se zaljubi u ženu preodjevenu u muškarca (Julie Andrews): dok ga svi ismijavaju, on zna da tu neki vrag ne štima i pokaže se da je u pravu.
Nebrojeno puta je nominiran za Zlatni globus, nekoliko ih je i dobio, a samo jednom je nominiran za Oscara, za komediju „Murphyjeva romansa“ iz 1985. Objavio je i autobiografiju „Garnerov dosjei“ u kojoj je ustvrdio: „Marihuanu pušim već pola stoljeća i uvijek mi je pomagala. Nju bi trebalo legalizirati, a alkohol kriminalizirati“. Umro je u svom domu u Kaliforniji prirodnom smrću. Bilo mu je 86 godina.