POLIMAC vs RAY

Nenad Polimac je u Jutarnjem Listu napravio do sada najdetaljnije i najstudioznije predstavljanje filma DOKTOR REJ I ĐAVOLI. Ovaj tekst može poslužiti kao uzor kako se čitaocima predstavlja neki film a nudi pregršt informacija i detalja o ovom filmu koji se upravo nalazi u post-produkciji.

U jesen 1979. Dinko Tucaković stigao je iz Sarajeva u Beograd i upisao filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Nekoliko mjeseci ranije umro je Nicholas Ray, legendarni hollywoodski osobenjak koga je Jean-Luc Godard u recenziji filma „Gorka pobjeda“ ovako okarakterizirao: „Najprije je bio teatar (Griffith), poezija (Murnau), slikarstvo (Rossellini), ples (Ejzenštejn), glazba (Renoir). Odsada postoji i film. A film je Nicholas Ray“. Usprkos tome što je potpisao nekoliko hitova („Johnny Guitar“, „Buntovnik bez razloga“, „Kralj kraljeva“ i dr.), Ray je šezdesetih godina doslovno otjeran iz tvornice snova. Povijesni spektakl „55 dana u Pekingu“ uopće nije završio, živio je od predavanja na fakultetima, a sa svojim studentima napravio je kolektivni rad „Ne možemo se više vratiti kući“, koji je dotjerivao sve do smrti.

Na jednom kolegiju poveo se razgovor o Ray i Tucaković je bio zapanjen kad mu je profesor Vladimir Slijepčević rekao kako se družio s redateljem za njegova boravka u Beogradu sredinom prošlog desetljeća. Mladi student uopće nije znao za tu zgodu, a u dvije meritorne Rayeve biografije (napisali su ih Bernard Eisenschitz i Jonathan Rosenbaum) jugoslavenska se epizoda spominje tek uzgredno: ispalo je da je on između Beograda i Zagreba živio pune tri godine, pokušavajući realizirati dotad nikad snimljeni scenarij „Doktor i đavoli“, ukletog velškog pjesnika Dylana Thomasa koji se 1953. ubio alkoholom prilikom gostovanja u Americi. Ni Ray u tom pogledu nije bio svetac, ispijao je na litre pive i burbona, ali je bio i narkoman. Usprkos nemilosrdnom iznurivanju tijela, uspio je na Hvaru završiti svoju verziju scenarija po Thomasovu originalu, ali film nikad nije snimljen. Rayevom jugoslavenskom partneru, poduzeću Avala film, budžet od milijun i 700 tisuća dolara činio se popriličnim za to razdoblje (koštao bi bar 4 milijuna da je snimljen u Zapadnoj Europi), u glavnim ulogama u priči o austrougarskom liječniku koji traži što svježije leševe kako bi mogao proučavati anatomiju kako spada trebali su igrati Maximillian Schell, Susannah York i Geraldine Chaplin, međutim, još bi se to nekako i podnijelo da ih francuski producent Raoul Lévy nije ostavio u golemim dugovima zbog spektakla „Marco Polo“ (poslije se ubio, skočivši s rolnama filma u Seineu). Kada nije mogla pronaći stranog koproducenta, Avala film je odustala od projekta, a Ray je nastavio svoja lutanja po svijetu.

Tucaković je postao poznati filmski publicist, sredinom osamdesetih režirao svoj prvijenac „Šest dana juna“, izabran je za direktora Muzeja Jugoslovenske kinoteke, potpisao nekoliko prestižnih dokumentaraca, ali nikad se nije prestao zanimati za boravak Raya u Jugoslaviji. Ustanovio je da se veliki redatelj namjeravao i nastaniti u Beogradu, čak je razmišljao da postane predstavnik Volkswagena za tu zemlju, što mu se činilo unosnijim poslom od pravljenja filmova, uživao je u razgovorima s poljskim kolegom Andrzejom Wajdom koji je tada u Avala filmu snimao svoj film „Vrata raja“ o maloljetnim križarima, upoznavao se s kulturnom elitom toga grada, kao neskriveni biseksualac imao je tamo i ljubavnika i ljubavnicu, ukratko, nije bio samo otpadnik iz Hollywooda koga je jedino privukao „komunistički novac“. Znatan dio toga vremena provodio je i u Zagrebu, živio je u hotelu Internacional, a Rayevi tragovi mogu se otkriti i u Hrvatskom državnom arhivu.

Po raspadu Jugoslavije Tucaković je bio siguran da želi snimiti film koji bi se bavio tom neobičnom zgodom. U Veneciji se susreo s Wimom Wendersom, koji je ne samo dao Rayu zapaženu ulogu u svom poznatom filmu „Prijatelj iz Amerike“, nego je i zabilježio njegovo umiranje u dokumentarcu „Munja iznad vode“ (obojica su potpisani kao koautori). Njemački je redatelj bio zainteresiran za suradnju na Tucakovićevom projektu, ali od toga kasnije nije bilo ništa jer je beogradsko poduzeće Bandur film – koje je trebalo figurirati kao glavni producent – u međuvremenu propalo. Ipak, kad god bi na nekom velikom filmskom festivalu ili simpoziju elaborirao priču svog nesuđenog filma o Ray, Tucaković bi izazvao poprilično zanimanje, što ga je neprestano uvjeravalo da od projekta ne smije odustati.

Scenarij je napokon napisao 2008. godine, u suradnji s beogradskim filmskim kritičarom Dimitrijem Vojnovom (njegovo „Šišanje“ lani je bilo veliki hit u srpskim kinima): tada je već imao golemu povijesnu građu (koju će uskoro iskoristiti za poseban dokumentarac o toj temi), no sam film koncipiran je kao spoj zbilje i fikcije, u maniri vrlo sličnoj onoj koju je koristio Oliver Parker u trileru „Zatamnjenje“, objašnjavajući kako se Orson Welles 1948. u Italiji našao na udaru demokršćana i CIA-e.

Po Tucakoviću i Vojnovu, do Rayeva angažmana u Jugoslaviji došlo je posve slučajno. On se nalazio na pariškom aerodromu, odakle se namjeravao zaputiti u London, kako bi pregovarao o adaptaciji scenarija Dylana Thomasa, no prepoznao ga je Slobodan Selenić (kasnije poznati romanopisac i dramatičar), desna ruka direktora Avala filma Ratka Draževića. Potonji je bio poprilično živopisna ličnost: bivši pripadnik tajne policije, po zadatku je upućen u kinematografiju, a šezdesetih godina iz Avala filma uspio je napraviti moćno poduzeće, čiji je jedini konkurent bio zagrebački Jadran film. Obe su kompanije nastojale privući što više poslova sa strancima, koji su im osiguravali devize i predstavljale Jugoslaviju u svijetu kao zemlju koja nema nikakve veze s onima iza „željezne zavjese“. Tu je već cvalo potrošačko društvo, standard se poboljšavao najrazličitijim trikovima, a strane redateljske i glumačke zvijezde koje su ta poduzeća angažirala bile su ugodno iznenađene načinom života u „komunističkom raju“. Dražević će, recimo, nedugo nakon kraha Rayeva projekta, producirati svoj najveći uspjeh, „Skupljače perja“ Aleksandra Petrovića, i prirediti u Cannesu spektakularan prijem koji je koštao kao cjelokupan budžet za kulturu neke od jugoslavenskih republika, no zahvaljujući svojim političkim vezama on si je to mogao dozvoliti.

Dražević tako u hipu uspije nagovoriti već pijanog Raya da ne ode u London nego u Beograd, čak o tome ne obavijesti ni tadašnju suprugu, plesačicu Betty Utey, s kojom je imao kćerkicu. Amerikanac to u prvi mah nije požalio: u jugoslavenskoj prijestolnici stavili su mu na raspolaganje sve što je poželio, Dražević mu je poklonio jarko crveni porsche cabrio, koji se Beograđanima tada morao činiti poput svemirskog broda, no nije bilo lako surađivati s filmašem koji je teško razlikovao dan od noći, a najvažnije su mu brige bile ima li dovoljno alkohola i morfija.

Draževićev najopasniji takmac za poslove sa strancima bio je izvjesni Ivica iz Jadran film. Pod tim imenom Tucaković i Vojnov zapravo su mislili na Branka Lustiga, kasnijeg dvostrukog oskarovca, koji je šezdesetih godina sve više preuzimao međunarodne projekte Jadran filma. U jednoj prigodi Ivica je Rayu ugurao svoju posjetnicu i Amerikanac se – čim su mu njegovi beogradski domaćini dojadili – zaputio prema Zagrebu. Kako se Dražević svojedobno hvalio da će svom gostu osigurati suradnju s nobelovcem Ivom Andrićem, i Ivica tj. Lustig izvukao je svoj najjači adut – Miroslava Krležu.

Je li do njihovog susreta ikad došlo? Teško je pretpostaviti, no nije nemoguće. Druga vrlo važna fikcionalna narativna linija je susret Raya i Orsona Wellesa u Dalmaciji. Njih dvojica su se znali, obojica su rođeni u Wisconsinu, Welles je čak bio narator Rayova biblijskog spektakla „Kralj kraljeva“, često su boravili u Jugoslaviji u tom razdoblju, ali jesu li se tamo baš našli u trenutku dok je Ray na Hvaru pisao „Doktora i đavole“, a Welles pripremao „Dubinu“ s Jeanne Moreau, Laurenceom Harveyjem i svojom novom životnom družicom Ojom Kodar u glavnim ulogama? Welles je po svoj prilici taj nezavršeni projekt snimao na Jadranu nešto kasnije, međutim, zgodna je dramska poenta kako dva hollywoodska otpadnika nabasaju jedan na drugoga u jedinoj zemlji koja je tih godina bila spremna koristiti njihove usluge.

Tucaković se sada namjerio na puno ozbiljnijeg producenta, beogradsko poduzeće Viktorija filma (posljednjih godina imali su uspjeha političkim trilerom „Četvrti čovjek“ i zombie hororom „Zona mrtvih“), razgovarao je i s poznatim američkim glumcem Willemom Dafoeom da zaigra Nicholasa Raya (projekt mu se sviđao, njegov je honorar bio prihvatljiv), a sve se činilo jednostavnim nakon što su od beogradskog fonda za kulturu dobili osamdesetak tisuća eura potpore te pobijedili u Solunu na regionalnom natječaju za buduće filmske projekte. Ipak, tada su počele nevolje. Iako srpski državni filmski fond u pravilu prati rezultate gradskog fonda, ovaj se put to nije dogodilo i scenarij „Doktor Ray i đavoli“ ostao je „ispod crte“. Kako se, međutim, poslije razotkrilo, jedan član komisije glasao je zapravo za svoj projekt (slične se situacije događaju i u Hrvatskoj) i umjesto da se čitav natječaj poništi, projektu Viktorija filma i još nekolicini drugih dodijeljena su utješna sredstva. Iz Eurimagesa, filmskog fonda Europske unije, stizali su signali da im je scenarij vrlo zanimljiv, no kako za prijavu na njihov natječaj trebaju tri europska koproducenta, Tucaković je isprva smatrao da je riješio problem, jer je imao načelne pristanke o suradnji iz Mađarske i Hrvatske. Te godine, nažalost, mađarski se filmski fond raspao, pa su izgubili tamošnjeg koproducenta, a u Hrvatskoj su se odlučili za Alka film Joze Patljaka. Znali su da je to poduzeće iz nekog razloga već godinama „na zubu“ Hrvatskog audiovizualnog centra, ali su pretpostavljali da imaju scenarij za koji bi hrvatske filmske komisije morale biti itekako zainteresirane, jer je priča o neuspjeloj realizaciji „Doktora i đavola“ dio njihove vlastite povijesti. Pokazalo se suprotno: HAVC je radije odabrao drugi redateljski rad glumca Lazara Ristovskog „Bijeli lavovi“, iako taj s hrvatskom kulturom nema apsolutno nikakve veze, međutim, njegov koproducent Inter film valjda je bio neusporedivo podobnije poduzeće od Alka filma.

Tucaković je bio prisiljen neprestano pomicati početak snimanja, a kad je napokon skupio kakva-takva sredstva, bio je prisiljen na radikalne „kadrovske“ promjene. Willem Dafoe u međuvremenu je počeo snimati film za filmom, igrati i u kazalištu (surađivao je s Marinom Abramović i Robertom Wilsonom) te više nije imao vremena za mali srpski projekt o Nicholasu Rayu, pa se Tucaković prisjetio savjeta svog nekadašnjeg profesora, karizmatičnog redatelja Živojina Pavlovića: „Ukoliko snimaš biografski film, bolje je uzeti manje poznato lice da tumači nekoga koga svi dobro znaju“. Tako je nabasao na kazališnog glumca i redatelja Paula Leonarda Murraya, koji se upravo doselio iz Edinburgha u Beograd, odakle je bila njegova nova životna družica, i nagovorio ga da se prihvati tog zadatka. Zahvaljujući brojnim pomicanjima rokova, Murray je skoro godinu i pol radio na ulozi i po općem sudu odlično obavio posao. Tucaković smatra da je njegovom glavnom glumcu najveće priznanje uputila redateljeva zadnja supruga Susan Ray, koja je ove godine posjetila FEST, pogledala fotografije na kojima je Murray u ulozi Raya i komplimentirala redatelju na izboru glumca.

Rayevu suprugu Betty isprva je trebala glumiti Anica Dobra, no i ona je u međuvremenu dobila nove angažmane zbog kojih je morala odbiti ulogu: najprije joj je kao zamjena figurirala naša Nataša Janjić, međutim, zbog njezinih kazališnih obaveza snimanje se moglo pretvoriti u pravu noćnu moru, pa je naposljetku uskočila Ana Sofrenović, beogradska glumica s međunarodnom reputacijom.

Ispostavilo se da je u glumačkoj ekipi najvažnija osoba bio Dragan Bjelogrlić, koji danas u srpskoj kinematografiji predstavlja potporanj kakav je nekad bio Ratko Dražević. I on je balansirao između različitih obaveza (upravo je u Španjolskoj dovršio snimanje drugog dijela srpskog mega hita „Montevideo“), ali je ulogu Draževića shvatio kao osobni kreativni izazov, pomagao tijekom produkcije, nalazio sponzore i činio sve kako bi film bio na vrijeme završen. Zbog izostanka potpore HAVC-a u Hrvatskoj se uopće nije snimalo, te su scene realizirane u Crnoj Gori, čiji poluotok Luštica sliči dalmatinskoj obali, a kakva je sada situacija, u filmu neće biti ni Miroslava Krleže: Rade Šerbedžija već je prihvatio ulogu, čak je u Berlinu nagovarao i Hrvoja Hribara, novog ravnatelja HAVC-a, da po svaku cijenu pomognu Tucakovićevom filmu, međutim, snimalo se upravo u vrijeme kada je glumac bio zaokupljen svojim teatrom „Ulysses“ na Brijunima, tako da se od njegovog angažmana odustalo. No to i ne znači da je lik Krleže zauvijek prekrižen. Tucaković, naime, pregovara s HRT-om oko tv serije u četiri-pet nastavaka, pa ukoliko dogovor bude postignut, bit će dosnimljeno nekoliko scena, među njima i one sa Šerbedžijom, koji je, uzgred, odlično poznavao Krležu.

Za „Doktora Raya i đavole“ već se uvelike zanimaju distributeri, ima izgleda da se film nađe i u nekom od programa berlinskog festivala, svečana domaća premijera bit će mu upriličena na beogradskom FEST-u, a Tucakoviću je ipak najvažnije što je u ovoj godini uspio završiti film: ipak se 2011. slavi stota obljetnica Rayeva rođenja.

A što je bilo s „Doktorom i đavolima“? Tucaković je ne tako davno u Avala filmu otkrio kopiju originalnog Rayova scenarija. Bilo bi ga zanimljivo usporediti s filmskom verzijom koju je 1985. – u produkciji kompanije Mela Brooksa – potpisao veliki direktor fotografije Freddie Francis, koji je povremeno bavio i režijom, uglavnom horora. Njegov film nije loš (glume Timothy Dalton, Jonathan Pryce, Twiggy i Stephen Rea), ali što bi tek iz takve priče napravio filmaš koga je Godard nazvao najvećim redateljem na svijetu?! To, na žalost, nikad nećemo doznati.

LIKOVI:

Nicholas Ray

Pedesetih godina prošlog stoljeća kritičari oko Cahiers du cinema smatrali su ga najmodernijim hollywoodskim redateljem. Srušio se na snimanju spektakla „55 dana u Pekingu“ i otad više nije potpisao nijedan film pristojnog budžeta. Igra ga engleski kazališni glumac i redatelj Paul Leonard Murray.

Ratko Dražević

Rođen 1922., bivši agent jugoslavenske tajne policije, šezdesetih se godina profilirao kao producent „zapadnog tipa“ u socijalističkoj zemlji, dovodeći u Beograd na desetke međunarodnih koprodukcija. Odlično ga glumi novopečeni redatelj Dragan Bjelogrlić.

Branko Lustig

U liku Ivice, producenta Jadran filma koji je najveća konkurencija Draževiću, Tucaković je neskriveno portretirao dvostrukog oskarovca Lustiga, koji je šezdesetih godina počeo stvarati međunarodnu reputaciju. Igra ga glumac i producent Tihomir Stanić („Turneja“, „Neprijatelj“).

Slobodan Selenić

Još jedna autentična ličnost skriva se pod pseudonimom Zlatan. To je kasnije poznati romanopisac i dramatičar, koji je šezdesetih godina bio Draževićev „potrčko“. Neusporedivo obrazovaniji od svog šefa, strpljivo je podnosio njegove ispade. Igra ga mladi i ne osobito poznati glumac Pavle Pekić.

Borislav Mihajlović Mihiz

Još jedan poznati književnik koji je u tom razdoblju unosno zarađivao u Avala filmu. Bio je „doktor za scenarije“, na mnogima se nije ni potpisivao, koristio je pseudonime, a sjajan mu je predložak za kontroverzni film Miće Popovića „Roj“. Bojan Dimitrijević – koji ga igra – ima već dosta glumačkih nastupa.

Aleksandar Petrović

Šezdesetih godina najveća zvijezda Avala filma, već je sa samostalnim prvijencem „Dvoje“ – manifestom modernističkog filma – primljen u službeni program Cannesa. Njegov najveći uspjeh „Skupljači perja“ bio je i canneski laureat. U filmu se zove Aleksa, a igra ga Marko Gvero.

Orson Welles

Filmaš slične sudbine kao i Nicholas Ray, hollywoodski otpadnik koji je šezdesetih godina često boravio u Jugoslaviji. Dražević je odbio producirati njegova „Ponoćna zvona“, pri čemu je pogriješio, jer je to bio zadnji Wellesov uistinu uspješan film. Igra ga engleski glumac Gordon Murray.

Oja Kodar

Početkom šezdesetih godina domaće su revije bile prepune fotografija zgodne starlete Olgice Palinkaš, koja je kasnije uzela pseudonim Oja Kodar i šezdesetih godina postala životna družica Orsona Wellesa. Režirala je i dva filma, od kojih jedan u Hrvatskoj („Vrijeme za…“). Glumi je Ivana Popović.

D.W. Griffith

U uvodnoj sceni Nicholas Ray se zatekne u baru na Wilshire Boulevardu pokraj najvećeg redatelja razdoblja nijemog filma: potonji je već zaboravljen, a njegov susjed tek počinje graditi karijeru. Igra ga poznati srpski glumac i producent Svetozar Cvetković.

Betty Utey

Ray je imao poprilično buran privatni život: nakon Glorie Grahame, koja ga je prevarila s njegovim maloljetnim sinom iz prethodnog braka, oženio je plesačicu Betty Utey, no veza je propala nakon što je on nestao u Jugoslaviji. Igra je Ana Sofrenović.