Monday, July 20, 2015

JULIJA IN ALFA ROMEO - trejler!


Sunday, July 12, 2015

JULIJA IN ALFA ROMEO - muzika

Autor muzike za JULIJU IN ALFA ROMEO je poznati slovenački zastupnik hip-hopa, elektra i dubstepa Gramatik.

Saturday, July 11, 2015

DOBA NEVINOSTI - slovenija

JULIJA IN ALFA ROMEO je završen. DOBA NEVINOSTI u adaptaciji Blaža Završnika izlazi u bioskope sredinom septembra. Prešli smo dug put. Evo plakata.


Wednesday, December 31, 2014

2014: KRUG I U NJEMU ZVEZDA



Moguće je da sada ne možemo razdvojiti sudbinu narativa koji se prati na blogu Doba Nevinosti od eventualne teleološke dimenzije istorije srpskog filma. 

A opet, moguće je da 2014. konačno imamo filmsku sezonu u kojoj je srpski film uspeo da se preokrene i da većinu naslova čine zanimljivi filmovi, čiji smisao se bazira na utisku posle gledanja a ne na mahinacijama koje su obeležile njihov nastanak.

U 2014. godini imali smo nekoliko značajnih proboja. Za početak, film NEPOSLUŠNI Mine Đukić obišao je velike svetske festivale, putanjom koju su prošli mnogi naši filmovi, od Sandensa do Roterdama, ali sa tom razlikom što je reč o visokoestetizovanoj intimističkoj priči u kojoj nema apsolutno nijednog traga nedavnih neprijatnosti koje su obeležile istoriju bivše Jugoslavije. Danilo Kiš je davnih dana napisao, “ I, pogotovu, ne bismo smeli da nasedamo na onaj ofucani mit da mi, Jugoslovaci i ostali Mađari, treba da se odreknemo literature, da mi treba da zabavljamo beli svet jedino našim političko-egzotičko-komunarskim temama, da mi moramo po svaku cenu biti samo homo politicus, uvek i na svakom mestu, a da poezija i forma, a da igra i igrarije, a da metafizičke opsesije (ko sam? odakle sam? kuda idem?), da zanosi ljubavi tobože nisu za nas, i da se sunčani zalasci nas tobože ne tiču, jer oni pripadaju samo turistima zanetim literaturom i poezijom, i koji, dakle, imaju pravo da posmatraju zalaske sa divljenjem i mirne savesti.“. Možemo slobodno reći da su NEPOSLUŠNI izborili pravo na “umetnost”.

Politički angažovan film oslonjen na lokalni kolorit nije zamro, naprotiv. VARVARI Ivana Ikića, priča o mladim navijačima, ostvarena u maniru savremenih evropskih filmova, uspešno je obradila goruću temu, nudeći sjajna glumčaka rešenja, upečatljive likove i zaključak koji pre razume nego što osuđuje te mlade ljude. VARVARI su takođe imali zapažen festivalski nastup u protekloj godini.

Novim filmom javio se i Srđan Dragojević. Iako ATOMSKI ZDESNA ni u kom slučaju ne spada u njegova uspelija ostvarenja, odmak od već potrošenih priča i prilaza filmu obećava da je on ušao u novu autorsku fazu, i da se uhvatio u koštac sa temama 21. veka.

U Americi je morao nastati LOVE HUNTER Braće Bala, niskobudžetni indie film o Milanu Muminu, frontmenu Love Huntersa koji sada taksira u Njujorku i želi da snimi svoj američki album. Ovaj film je pored dinamične i duhovite priče o harizmatičnom Muminu i malo objašnjenje zašto je američka nezavisna scena jača od naše – samo je tamo snaga njegove ličnosti bila dovoljna da mobiliše energiju filmadžija da se prihvate ovakvog poduhvata. Nastao je film koji je sinhron sa trendovima indie mjuzikla a prepoznavanje kvaliteta nije izostalo ni u Hollywood Reporteru i New York Timesu.

Milan Todorović, reditelj ZONE MRTVIH, autor koji je odlučio da sa žanrovskim filmovima odavde uđe u globalnu tržišnu borbu ostvario je kontinuitet i snimio novi film MAMULA. Pokazao je napredak u svakom segmentu izraza, a kako stvari stoji ovim naslovom je još ojačao svju autorsku i producentsku poziciju.

Kontinuitet se u 2014. godini javio kao jedan od ključnih problema na našoj sceni. Srpska kinematografija je od jugoslovenske nasledila tradiciju da svake godine ima dosta debitanata. Međutim, neki od najboljih debitanata u proteklih pet godina poput Mladena Đorđevića, Jovana Todorovića, Srđana Spasojevića, Nikole Ležaića nemaju nove filmove. Naravno, u pojedinim slučajevima novog filma nema zbog sticaja okolnosti, ali za neke od njih pouzdano znamo da su na novim filmovima radili ali da nisu naišli na dovoljnu podršku da svoj debitantski uspeh isprate novim radom.

Zašto je kontinuitet važan? Najbolji primer je TRAVELATOR Dušana Milića, film u kome ovaj reditelj bez ikakve dileme ne samo da prevazilazi svoja prva dva rada (JAGODA U SUPERMARKETU, GUČA) već doživljava potpunu reinvenciju. Od reditelja čiji su filmovi obično bili znatno ispod potencijala, sa ovim odličnim filmom našao se na vrhu kritičarskih lista. I ne samo to, TRAVELATOR je prirodni nastavak razvoja srpskog repertoarskog žanrovskog filma koji je obnovljen ČETVRTIM ČOVEKOM Dejana Zečevića, potom nastavljen NEPRIJATELJEM istog reditelja i USTANIČKOM ULICOM Miroslava Terzića. Milić je otišao korak dalje od njih učinivši da njegov dinamični oslonac u žanru na kraju rezultira iskorakom u poeziju.

Kontinuitet u radu i kontinuitet u produbljivanju estetika je zanemaren a Milić i Todorović su dokaz da takav pristup daje dobre rezultate.

TRAVELATOR je nažalost doživeo brodolom na blagajnama što ponovo ukazuje na višegodišnje odvikavanje srpske publike od određenih filmskih formi koje su postepeno prepuštane stranom, pre svega holivudskom filmu. Nešto što bi sasvim lepo prihvatili kada radi George Clooney u MICHAEL CLAYTONu gledaoci “ne praštaju” Gordanu Kičiću u USTANIČKOJ ULICI. Isto važi i za Refnove filmove DRIVE ili ONLY GOD FORGIVES nasuprot TRAVELATORa. U idućoj godini moramo postaviti pitanje gde je nestala publika tog apolonijskog, građanskog žanrovskog filma.

U 2014. imali smo sreće i da dva filma zaista privuku publiku. Još je važnije što su ti filmovi privukli publiku na različite načine. MONTEVIDEO, VIDIMO SE je spektakl o učešću jugoslovenske reprezentacije na Svetskom prvenstvu u Urugvaju, produžetak megahita iz 2010. godine koji je po mnogo čemu nadmašio svog prethodnika. MALI BUDO je s druge strane urbani, crnohumorni film, znatno modernijih estetskih načela koji je uprkos određenim izazovima koje je postavio pred publiku i poetikom na koju su više navikli u američkom nego u našem filmu, uspeo da komunicira i ostvari veliku gledanost.

MALI BUDO je značajan i po nekoliko drugih aspekata. Reč je o filmu koji je nastao u teškim i krajnje nekonvencionalnim uslovima, bez budžeta, na bazi entuzijazma ekipe ali je u pristupu oslu bio vrlo školski. Producent, reditelj, scenarista i glavni glumac su četiri različite osobe. Film je imao pravu “školski postavljenu” distribuciju, sa punim angažmanom distributerske kuće. Nadamo se da će ovaj film biti prepoznat kao svojevrsna reafirmacija dve vrlo značajne profesije za svaku kinematografiju a to su producent i distributer.

U 2014. godini nažalost, mi imamo veliku krizu distribucije. Tuck, sigurno najznačajnija distributerska kuća u poslednjih dvadeset godina prestala je da se bavi bioskopskom distribucijom, a nekoliko velikih hitova pre MALOG BUDA plasirani su od strane kuća koje su aktivne samo onda kada ima nekih srpskih blokbastera. Kao i bioskopi i poslovi distributera prešli su u strane ruke, i svedočimo vrlo neobičnoj situaciji da u poslednje vreme čak ni največi holivudski studiji nemaju jasno definisano prisustvo na našem tržištu.

O bioksopima da i ne govorimo. Mobilne aparature koje idu po Srbiji postale su “industrijski standard” i time je barem omogućeno da publika van Beograda pogleda naslove koji prilače najveću pažnju građana. Ipak, jasno je – bez bioskopske infrastrukture ljudi u gradovima koji nemaju stalni bioskop ostaće uskraćeni za većinu strane i lokalne produkcije.

Okupacija bioskopa “Zvezda” u centru Beograda otvorila je pitanje sporne privatizacije Beograd Filma. Ipak, važno je napomenuti da je Beograd imao sreću da je držanje bioskopa u njemu ipak isplativa delatnost i uništenje tog državnog preduzeća je u međuvremenu ipak nadokanđeno otvaranjem drugih sala. Ali, mnogi gradovi po Srbiji, a među njima i neki regonalni centri poput Šapca i Sremske Mitrovice nemaju stalni bioskop. Otud je vrlo značajna virulentnost te akcije iz “Zvezde” i njen produžetak kakav se desio u Vladimircima kada su mladi ljudi obnovili Dom kulture. Sale ne samo da su zapuštene već su u mnogim gradovima i privatizovane na sličan način kao Beograd film. U Novoj godini bi žar iz Zvezde trebalo da zapali i ostatak Srbije. U protivnom, ništa nismo uradili.

Naravno, sada i autori treba da postave pitanje – da li su spremni da deo sredstava za produkciju eventualno prepuste obnovi bioskopa. Ako nisu, onda i zaslužuju da rade u kinematografiji koja pravi filmove koje nema gde da prikazuje.

U 2015. godini, priča našeg bloga zatvoriće pun krug. Deset godina od osnivanja ovog bloga kao pokušaja da ispratimo nastanak jednog filma, taj film je nastao, doduše u drugoj zemlji, sa drugim autorima. U krajnjoj liniji ni mi više nismo isti ljudi.

Srećom, ni srpski film više nije isti.

Bolji je.


Srećna Nova 2015.

Monday, November 10, 2014

ULOGA MALOG BUDA U REGIONALNOJ DISTRIBUCIJI




Nenad Polimac je na primeru MALOG BUDA uradio jednu analizu tendencija u regionalnoj distribuciji filmova iz razdruženih republika Jugoslavije:

  Ispočetka je to trebao biti omnibus o krvnoj osveti čije bi tri priče producirali Grci, Nizozemci i Srbi. Theo Papadoulakis, koji je potpisao „Otok“, najgledaniju seriju u povijesti grčke televizije, obvezao se režirati njihov prilog, nizozemski bi producirala kompanija Key Film, čija je ratna drama „Blizanke“ početkom 2004. nominirana za Oscara, dok se producent Marko Paljić (svoje vještine u toj vrsti posla punih pet godina kalio je na blockbusteru „Čarlston za Ognjenku“ s Katarinom Radivojević i Oliverom Katarinom u glavnim ulogama) povezao s diplomcima beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti Danilom Bećkovićem i Dimitrijem Vojnovom: njih dvojica su već surađivali na urnebesnoj kratkoj komediji „Dječak koji je bio suviše nevin“, koja je obišla svjetske festivale, pa je između ostalog prikazana i u Motovunu. Vojnov i Bećković napisali su scenarij, potonji je figurirao i kao redatelj,  no kada su ga ponudili Filmskom centru Srbije, tamo su odbijeni i kao kratki film i kao manjinska koprodukcija. Čim su Grci i Nizozemci shvatili da njihov nositelj projekta nije osigurao sredstva u vlastitoj sredini, omnibus je propao.
  Bećković i Vojnov igrali su protiv struje, umjesto da naprave ozbiljnu dramu, odlučili su se za urnebesnu komediju, što ih je možda i koštalo prolaza na fondu Filmskog centra Srbije, a polazištem su bili toliko zadovoljni da su ga preradili za cjelovečernji film naslovljen „Mali Budo“. Njihov je junak dosta neobična žrtva krvne osvete, pripadnik crnogorske zlatne mladeži, koji završi u Beogradu nakon što mu otac kirurg skrivi smrt sina utjecajnog mafijaša: umjesto da se tamo skriva, momak uranja u noćne izazove srpske prijestolnice, s posljedicama kakve se samo mogu zamisliti. U priču su upleteni i nekadašnji moćnici, koji su nekad drmali zatvorima na Golom otoku: njihova vještina iznuđivanja priznanja i dalje na cijeni, a srpska prijestolnica prikazana je kao leglo korupcije i poroka u kojem Crnogorci plivaju kao ribe u vodi.
  Iako su imali tek skromnu potporu – u međuvremenu ukinutog - filmskog fonda grada Beograda, Paljić, Bećković i Vojnov uletjeli su u snimanje i osigurali vrlo respektabilnu glumačku ekipu u kojoj su bili Sergej Trifunović, Hristina Popović, Petar Božović i Tanasije Uzunović, dok je naslovnu ulogu igrao Petar Strugar, otkriće Dragana Bjelogrlića iz filma „Montevideo, bog te video“. O honorarima se tada nije ni razmišljalo, novac se skupljao kako je snimanje napredovalo, privlačilo se sponzore kako se znalo i umjelo, naposljetku se smilovao i fond Filmskog centra Srbije i udijelio im svotu namijenjenu za „no budget“ projekte“, no spasonosna je bila injekcija od 100 tisuća eura zagrebačkog filmskog poduzetnika Zdravka Karanovića, koji u regiji vodi distributerska poduzeća Taramount, Karantanija i Editus: njemu se učinilo da je u pitanju film za publiku koji se isplati poduprijeti i nije pogriješio. „Mali Budo“ počeo se prikazivati prije nešto više od mjesec dana u srpskim, crnogorskim i bosanskim kinima i napravio tamo dar mar: dosad je skupio 350 tisuća posjetitelja, a gledanost mu se uopće ne smanjuje. To je zapravo golema brojka, jer je u pitanju niskobudžetna komedija koja nije dio nikakve franšize, sportski blockbuster poput „Montevidea“ ili filmska prilagodba popularne televizijske serije kakva je bila „Vojna akademija“. Gledanost domaćeg filma u tim je zemljama rapidno opala, kina sa samo jednom dvoranom posvuda se zatvaraju, novi multipleksi još ih nisu prekrili u tolikoj mjeri kao u Hrvatskoj ili Sloveniji, pa je podvig „Malog Bude“ tim impresivniji.
  Da je takav film snimljen za bivše Jugoslavije, sa sigurnošću bi se moglo očekivati da će odjek i u Hrvatskoj, pa i Sloveniji biti odličan, pogotovo što su srpske komedije u tim republikama uvijek bile rado gledane. Filmove Slobodana Šijana „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“ obožavali su i kritika i publika, no da razina takve zabave ne mora biti suviše visoka, svjedočili su i serijali „Tesna koža“, „Žikina dinastija“ i „Hajde da se volimo“, koji su punili kina kako u Zagrebu tako i Ljubljani. „Mali Budo“ stigao je prošlog vikenda do nas i do naših susjeda s najboljim preporukama beogradskih kritičara, upućeni su zlurado uživali kako će naši gledatelji praviti usporedbe između Crnogoraca u Beogradu i Hercegovaca u Zagrebu, no sve to nije upalilo. U Sloveniji i nije ispalo tako loše, skoro dvije tisuće gledatelja tijekom prvog vikenda, međutim, u Hrvatskoj ih je bilo samo 1126: daleko je to od brojki potencijalnog hita, no za utjehu, „Happy Endings“ Darka Šuvaka ima rekordno loših 45 gledatelja u tom istom razdoblju, „Cure“ Andree Štake njih 175 nakon puna dva tjedna, a bučno reklamirani „Otok ljubavi“ Jasmile Žbanić će sa repertoara sa skromnih 2 tisuće i 200 gledatelja u mjesec dana prikazivanja. Slab start  djelomično je i rezultat toga što film ne igra u lancu najvećeg hrvatskog CineStar, Karanović je već godinama u sporu s vlasnikom potonjeg Hrvojem Krstulovićem (tamo ne igra čak ni njegov crtić „Pčelica Maja“, koji u Sloveniji suvereno drži prvo mjesto top liste), a možda i nečeg drugog.
  I danas je, naime, aktualna teza da su u bivšoj Jugoslaviji svi profitirali od zajedničkog filmskog tržišta: hrvatski filmovi sjajno su prolazili u Srbiji, srpski u hrvatskoj, bosanski u obje sredine. Nema zbora, ukoliko uzmete podatke o gledanosti naših filmova u Srbiji, bit ćete možda zapanjeni činjenicom da je ratni film Antuna Vrdoljaka „U gori raste zelen bor“, izrazito hrvatskog naboja, tamo vidjelo preko 270 tisuća gledatelja, a njegova komedija „Ljubav i poneka psovka“ imala ih je skoro 100 tisuća. O Matiji Gupcu svakako se manje učilo u srpskim negoli hrvatskim školama, no unatoč tome „Seljačka buna“ Vatroslava Mimice imala je u Srbiji preko 150 tisuća gledatelja. Nije bilo bez vraga što su hrvatski producenti rado angažirali beogradske glumce, a beogradski zagrebačke. Debitant Dejan Karaklajić snimio je 1977. urbanu komediju „Ljubavni život Budimira Trajkovića“ u kojoj se beogradski tinejdžer (Predrag Bolpačić) udvara Zagrepčanki (Marina Nemet) i postigao najbolji rezultat u kinima te sezone u čitavoj Jugoslaviji: film je vidjelo između 900 tisuća i milijun gledatelja. Otprilike takav rezultat postigla je i komedija „Rad na određeno vreme“ i njezin nastavak „Moj tata na određeno vreme“, njih su zajednički producirali beogradski Avala Film i zagrebački Croatia film, a uz Ljubišu Samardžića, Milenu Dravić i Velimira Batu Živojinovića nastupali su i Vlasta Knezović, Relja Bašić i Boris Dvornik. „Samo jednom se ljubi“ Rajka Grlića imao je preko 320 tisuća gledatelja u Srbiji, „Okupacija u 16 slika“ Lordana Zafranovića čak 427 tisuća: seks, politika i autorski štih na prijelazu sedamdesetih u osamdesete očito su bili dobitna formula.
  Osim srpskih komedija, Hrvatima su se sviđali i žanrovski pomaci u kinematografiji naših susjeda: film katastrofe „Variola vera“ Gorana Markovića skupio je tako 250 tisuća gledatelja od Vukovara do Dubrovnika: ulaznice su tada bile jeftine, kina još u podnošljivom stanju i bilo je lako shvatiti kako se film još uspijevao oduprijeti izazovima televizije.
  Jugoslavensko filmsko tržište počelo se raspadati odmah nakon smrti Josipa Broza Tita, u prvoj polovici osamdesetih: postalo je uobičajeno da su na top listi najgledanijih filmova u Beogradu samo srpske produkcije i bio je potreban ekstra napor (koji su učinili jedino seksi komedija „Medeni mjesec“ Nikole Babića i crtić „Čudesna šuma“ Milana Blažekovića), pa da neki hrvatski film skupi u Srbiji više od 300 tisuća gledatelja. Kada se početkom devedesetih raspala i država, idilične filmske uvjete iz šezdesetih i sedamdesetih više nije bilo moguće ponoviti.
  Redovna suradnja hrvatskih i srpskih filmskih poduzeća opet je uspostavljena u novom mileniju, no ne zbog prodora na tuđa tržišta nego zbog nužde da se pronađe partner s kojim ćeš se kao koprodukcija natjecati na filmskom fondu Europske unije Eurimages, a možda će ti pomoći i da završiš film. Godine 1999., nakon dugo vremena prikazan je jedan srpski film u hrvatskim kinima, bile su to „Rane“ Srđana Dragojevića, vidjelo ih je skoro 80 tisuća gledatelja, ali bit će da su glavna atrakcija bili nakaradni hrvatski podnaslovi, a ne film sam. Već na narednim primjerima pokazalo se da se publika više ne hrli na srpske filmove: najeklatantniji primjer bio je prikazivanje filma „Mi nismo anđeli 2“, koji je u Srbiji imao 657 tisuća gledatelja, a u nas jedva desetak tisuća. Filmovi su vrlo teško prelazili republičke granice, erotska drama „Pijetlov doručak“ sa Severinom kao maskotom i omladinska komedija „Idemo mi po svome“ potukli su sve rekorde u slovenskim kinima (183 odnosno 208 tisuća gledatelja), no do Hrvatske i Srbije se uopće nisu probili: puno je bolje prošla opora komedija Branka Đurića „Kajmak i marmelada“ (155 tisuća gledatelja u Sloveniji i 17 tisuća u Hrvatskoj), zbog glumčeve popularnosti u čitavoj regiji i priče s kojom su se mnogi mogli poistovjetiti. Hrvati su pokazivali izvjesne simpatije prema bosanskim filmovima, gotovo svi su skupili između 10 i 20 tisuća gledatelja u našim kinima (Oscarom nagrađena „Ničija zemlja“ imala ih je čak 30 tisuća), dok su se Srbi pretvorili u introvertno tržište koje – osim holivudskih - konzumira samo domaće proizvode i to u enormnim razmjerima. Slovenci su pak ignorirali hrvatske filmove, tamo su naš megahit „Što je muškarac bez brkova“ vidjela samo 403 gledatelja.
  Samo su dva filma postigla sličan uspjeh u regiji: prvi je bila „Karaula“ Rajka Grlića po romanu Ante Tomića „Ništa nas ne smije iznenaditi“, jer je vješto vođena kao projekt u kojem su sudjelovali svi producenti iz regije, a i naslanjala se na zajedničko iskustvo u JNA: u Srbiji je imala 100 tisuća gledatelja, Bosni oko 50 tisuća, Hrvatskoj 42 tisuće,  a u Sloveniji 20 tisuća. Još je veći podvig napravila Dragojevićeva „Parada“, koju je u Srbiji vidjelo nešto preko 300 tisuća gledatelja, a u Hrvatskoj nevjerojatnih 167 tisuća, što je čini uspješnijim od bilo kojeg hrvatskog filma: presudila je inventivna obrada teme koju svi razumiju, okupljanje branitelja iz čitave regije na nemogućoj misiji, zaštiti beogradskog Gay Pride-a. Ovog proljeća je Dragojević pokušao ponoviti taj podvig, no njegov „Atomski zdesna“ bio je suviše slabašan da u tome uspije: u Srbiji je imao 40 tisuća gledatelja, u Hrvatskoj deset, a u Sloveniji pet.
  Usprkos povremenim iznimkama, zajedničko filmsko tržište u regiji danas zapravo ne postoji, nema pravila po kojem će hrvatski megahit ostvariti sličan odjek u Srbiji ili Sloveniji: „Svećenikova djeca“ u nas će privući 158 tisuća gledatelja, a u Srbiji jedva četiri. Kulturne i društvene razlike su sve veće, a tek je manjina apriori zainteresirana za ono što stiže iz susjedstva, pogotovo kad treba platiti vrlo skupu ulaznicu za kino. Televizija se u svemu tome puno bolje snalazi jer je jeftinija, srpske komedije iz osamdesetih na RTL-u su lani imale izvrsnu gledanost, dobro su prošle i dvije sezone serije „Montevideo“, no nastavak „Montevideo – vidimo se“ u hrvatskim kinima imao je samo 13 tisuća gledatelja, dosta skromno u odnosu na pola milijuna koliko je ostvario u Srbiji. To je i problem s kojim se suočava „Mali Budo“. Nekad bi to bila prvorazredna kino atrakcija, no danas – i bez obzira na podmetanja od CineStara – pred tim je filmom barijera koju nije tako lako preskočiti.




Hrvatska

  1. Parada                                                   167.429
  2. Svećenikova djeca                                158.130
  3. Što je muškarac bez brkova                  152.379
  4. Šegrt Hlapić                                          135.231
  5. Sonja i bik                                               97.487
  6. Koko i duhovi                                         79.384
  7. Larin izbor: Izgubljeni princ                   78.185
  8. Zagonetni dječak                                     68.969
  9. Duh u močvari                                         55.692
  10.  Karaula                                                   43.009

Srbija

  1. Mi nismo anđeli 2                                   657.143
  2. Ivkova slava                                            617.553
  3. Montevideo, bog te video                       515.864
  4. Montevideo, vidimo se                           498.336
  5. Pljačka Trećeg rajha                               338.836
  6. Parada                                                     295.889
  7. Mali Budo                                               268.128*
  8. Šešir profesora Koste Vujića                  219.853
  9. Kad porastem biću kengur                      212.225
  10.  Čarlston za Ognjenku                            149.709

*još se prikazuje

Slovenija

  1. Gremo mi po svoje                                    208.550
  2. Petelinji zajtrk                                           183.184
  3. Kajmak in marmelada                               155.213
  4. Gremo mi po svoje 2                                 125.659
  5. Čefurji raus                                                  55.800
  6. Traktor, ljubezen in rock'n'roll                    47.081
  7. Šanghaj                                                        45.852
  8. Razredni sovražnik                                      40.576
  9. Pod njenim oknom                                       37.951
  10.  Parada                                                         32.094

Bosna i Hercegovina*

  1. Gori vatra                                                   305.000
  2. Grbavica                                                     163.900
  3. Ljeto u zlatnoj dolini                                  145.000
  4. Kod amidže Idriza                                      116.000
  5. Nafaka                                                          55.000
  6. Na putu                                                         51.100
  7. Karaula                                                         50.100
  8. Snijeg                                                           46.700
  9. Cirkus Columbija                                         35.700
  10. Teško je biti fin                                            34.000

Za ovo kino tržište redovni tjedni izvještaju uvedeni su tek 2011. godine, tako da podaci variraju - ovisno o preciznosti distributera: ponekad su u ukupnu gledanost uvedene i projekcije na Sarajevo film festivalu, gdje bi poneki film skupio i do deset tisuća gledatelja. Također, nema rezultata gledanosti srpskih filmova u Republici Srpskoj, u kojoj su veliki hitovi bili „Montevideo“ i njegov nastavak, „Parada“ i „Mali Budo“: potonji tamo ima već 40 tisuća gledatelja, što je puno za teritorij sa samo dva manja multipleksa, međutim, za takvu vrstu hitova distributeri angažiraju pokretne digitalne projektore i prikazuju film po manjim mjestima.

Tekst je objavljen u subotnjem izdanju Jutarnjeg lista.
  


Tuesday, September 16, 2014

BLAŽ ZAVRŠNIK U PORTOROŽU

Reditelj filma JULIJA IN ALFA ROMEO, slovenačke verzije DOBA NEVINOSTI, Blaž Završnik osvojio je dve nagrade na slovenačnom nacionalnom festivalu u Porotorožu sa svojim debitantskim celovečernjim filmom POT V RAJ.

Završnikov film osvojio je nagradu publike a glumica Ajda Smrekar osvojila je nagradu revije "Stop" za najbolju glumicu.

Krajem ove sedmice, biće završeno snimanje filma JULIJA IN ALFA ROMEO.

 

MALI BUDO SIJA SREBRNIM SJAJEM

Na televiziji je prepoznata uloga filma MALI BUDO u pobedničkom duhu košarkaške reprezentacije. Obratite pažnju od 29:45.

Saturday, September 13, 2014

MALI BUDO ide na fakultet




MALI BUDO će imati svoju britansku pretpremijeru u utorak 16. septembra na University of London. Danilo će biti prisutan i razgovaraće sa gledaocima posle projekcije.



The pre-premiere screening of a new Serbian film 'Mali Budo' this Tuesday 16 September (the Belgrade premiere is not until the following week!). Entrance is free, the film will be shown with subtitles in English, and there will be a Q&A with Danilo Beckovic, the film director.

Venue: Small Hall (Cinema), Richard Hoggart Building, Goldsmiths

Date and time: Tuesday, 16 September, 6:00pm
NB: doors open at 5:30pm, the film starts at 6:00pm

LITTLE BUDDHO (Mali Budo) is a dark comedy set in Belgrade. When a Montenegrin teenager is sent to Serbia in order to evade blood-feud caused by his father's reckless behavior little does he know that even greater dangers await for him. In Belgrade he will face both the avengers who went after him and this metropolis' very own night-life and foxy ladies. And in cities like Belgrade - women and night-life can be deadlier than a bullet.

Director: Danilo Beckovic

Starring: Petar Strugar, Sergej Trifunovic, Tihomir Stanic, Petar Bozovic, Hristina Popovic, Slobodan Custic, Aleksandra Jankovic, Jelena Rakocevic...

In Serbian, with English subtitles. 96 mins.