FILMOVI NA TELEVIZIJI

Nenad Polimac je napisao izuzetno zanimljiv tekst o načinima prikazivanja filmova na hrvatskoj televiziji i njihovoj gledanosti, o specifičnostima urednika i ukusu publike. Ovaj primer je lako primenjiv i na našu scenu.

U utorak uvečer na programu RTL-a našla se američka komedija „Preboljeti Sarah Marshall“. One koji su dobro poznavali film – u nas distribuiran u kinima i na DVD-u – začudio je razmjerno rani termin emitiranja u 8 sati i 50 minuta. Zašto?

Snimljen 2008. godine, film je svojedobno izazvao popriličnu pozornost, jer je u uvodnoj sceni – dosta netipično za hollywoodske standarde – američki komičar Jason Segel u tri navrata pokazao svoj spolni organ. Zahtijevala je to dramska situacija: igrao je tipa koji upravo očekuje svoju zgodnu curu, za nju se tušira i obavlja sve što se radi u takvim prilikama, a kada se ona pojavi, junak joj ponosno pokaže glavni muški adut. Smiješno je, međutim, što mu je ona došla objaviti raskid i njegova golotinja u takvoj prigodi doima se groteskno. Momak je beskrajno ponižen, tim više što djevojka uopće ne obraća pažnju na njegovu „opremu“.

Kako je RTL riješio problem penisa u „primetime“-u? Jednostavno, isjekao je sve kadrove u kojima se nepoćudni organ pojavljuje na ekranu. Scena je odjednom postala besmislena, uopće se ne doima provokativno, izgleda poput uvoda u nekakav televizijski „sitcom“. Da, i još nešto! RTL je isjekao i uvodnu špicu, koja, kolikogod kratka, ipak živcira njegove urednike. Zašto gubiti vrijeme na naslov filma i nekakve „bezvezne“ podatke o produkciji, kada gledatelja treba izravno ubaciti „in medias res“.

Znakovit je to primjer kako nam hrvatske komercijalne televizije serviraju filmove. Prije godinu dana NOVA TV prikazala je pustolovni klasik Michaela Manna „Posljednji Mohikanac“ i bez ikakvog razloga isjekla bar 15 minuta filma. Ukoliko pogledate neki od njihovih vesterna koje emitiraju u nedjelju ujutro, ustanovit ćete da nijedan od njih nema originalnu špicu i da se radnja prekida u najmanje tri navrata kako bi se ubacio blok reklama, unatoč činjenici što vjerojatno nema nijednog ozbiljnog oglašivača koji bi bio zainteresiran za tako rani termin i to usred nekakvog opskurnog hollywoodskog B-vesterna starog više od pola stoljeća. Princip je princip, kod njih nijedan film ne smije imati ni uvodnu niti odjavnu špicu, a strpljenje gledatelja treba testirati stotinama reklama. RTL u tom pogledu ne zaostaje za NOVOM TV, pa su uvjeti u kojima danas gledamo filmove na televiziji zasigurno najgori u povijesti tog medija.

Kada je početkom godine Vijeće za telekomunikacije naložilo RTL-u da emitira srpsku komediju „Žikina dinastija“ s hrvatskim podnaslovima, nastao je pravi skandal i osigurao filmu neviđen publicitet: kada je film napokon emitiran 29. siječnja, imao je AMR (prosječan broj ljudi prisutan u svakoj minuti) od 23,5 posto i Share (ostvareni udio u ukupnoj gledanosti i svih koji su gledali) od 41,1 posto, što je najbolji rezultat nekog filma u posljednje dvije godine. Ukratko, „Žikinu dinastiju“ je te večeri gledalo približno milijun Hrvata (točnije – njih 977.026). Ne zna se kako je Vijeće reagiralo na taj rezultat, ali je očito da je povuklo krivi potez kada je inzistiralo na podnaslovima: trebalo je upozoriti na nešto drugo.

RTL je prošle godine postigao odlične rezultate emitiranjem srpskih komedija iz osamdesetih godina (u deset najgledanijih bili su „Druga Žikina dinastija“ te drugo i četvrto izdanje „Tesne kože“), no postrani od činjenice da se serijali guraju u program bez ikakva reda (najprije gledate „dvojku“ pa tek onda „jedinicu“), najviše smeta upravo jeziva kvaliteta kopija tih filmova. Ukoliko ste bacili pogled na „Žikinu dinastiju“, morali su vas odbiti nedostatak boje u fotografiji te istrošena vrpca. Sedamdesetih i osamdesetih godina na Televiziji Zagreb – u doba socijalističke Jugoslavije - nije bilo šanse nešto takvo emitirati, jer bi vas tehničari upozorili da kopija ne zadovoljava najosnovnije standarde. Budući da danas tih standarda nema, RTL se ponaša kao bahati nakupac: umjesto da plaća prava na hollywoodske blockbustere i po sto tisuća dolara, radije nabavlja jeftinu robu iz Srbije koja po filmu ne košta više od dvije tisuće dolara (ukoliko i toliko) i fućka mu se u kakvom ih stanju emitira, pogotovo dok ostvaruju tako visoku gledanost. To su problemi kojima bi se trebalo baviti Vijeće za telekomunikacije, a ne ustrajavanjem na hrvatskim podnaslovima.

Pregled liste najgledanijih filmova na televiziji u protekle tri godine zbilja obeshrabruje. Ispada da se uopće ne isplati nabavljati nove i atraktivne naslove, kada se gledatelji radije zadovoljavaju repertoarom koji su vidjeli po tko zna koliko puta. Lani su, recimo, premijerno emitirani crtići „Kralj lavova“ i „Kung fu panda“, čija prava zasigurno nisu bila jeftina, no nisu se uspjeli probiti među 15 najgledanijih. „Sumrak“, „Transformeri“ te „Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje“ mogu dominirati svjetskim top listama, no u nas će ih bez problema deklasirati serijal „Sam u kući“ ili akcijski film „Bljesak“ sa Stevenom Seagalom, čije je reprize teško i pobrojati.

Televizijski kanali suočavaju se s velikim padom prihoda od marketinga i u toj situaciji treba trijezno poslovati. Umjesto da kupi neki od posljednjih nastavaka serijala o Harryju Potteru, NOVA TV će za taj novac radije producirati nekoliko friških epizoda „Larinog izbora“ i ostvariti neusporedivo veću gledanost. RTL će za šaku dolara kupiti serijal s Lepom Brenom „Hajde da se volimo“ i njime zaintrigirati bar pola milijuna Hrvata. Kakav program time dobivamo, nije potrebno elaborirati.

Spasonosnu formulu prije nekoliko godina smislio je HRT, uzgred, posljednja oaza integralnih verzija (kod njim nema rezanja uvodnih i odjavnih špica) i kvalitetnih kopija. Njegova filmska redakcija bez velikih je pretenzija počela u subotu ujutro emitirati stare hollywoodske vesterne i s popriličnim iznenađenjem ustanovila da ti filmovi dostižu AMR između pet i osam posto. Za usporedbu, skandinavski hit serijal „Muškarci koji mrze žene“ u subotnjem ponoćnom terminu (nije mogao ranije zbog suviše prizora seksa i nasilja) imao je AMR između tri i pet posto. Vesterni su se pokazali kao pravi mamac za našu publiku, pa su se počeli seliti i u večernje termine. Repriza filma Sergia Leonea „Za šaku dolara“ u petak uvečer u siječnju 2010. imala je AMR od 15,7 posto, a još jedna repriza prošle nedjelje opet je postigla zavidan rezultat – AMR je bio 10,3 posto. Večernji programi odjednom su preplavljeni vesternima („Posljednji vlak iz Gun Hilla“, „Obračun kod O.K. Corrala“ i dr.), a izvrsnu gledanost imali su i u popodnevnim terminima. Za vesternima su uslijedili ratni i svakojaki drugi akcijski filmovi: bilo je bitno samo da su u boji i da su u glumačkoj postavi dvije-tri velike hollywoodske zvijezde poput Burta Lancastera, Kirka Douglasa ili Johna Waynea. Njihova je gledanost bila neusporedivo veća od razmjerno novih naslova, koje zbog provokativnih scena ne možete emitirati prije pola jedanaest uvečer.

Primjer HRT-a počeli su slijediti i komercijalni kanali. NOVA TV pokušala je parirati javnoj televiziji vesternima u nedjelju ujutro, ali je među poklonicima žanra brzo došla na loš glas zbog rezanja uvodnih špica i pretrpavanja filmova reklamama. AMR tih vesterna uglavnom je iznosio jedan posto, što je jako skromno u odnosu na HRT-ove rezultate subotom. Osim toga, HRT je nedjeljom na prvom programu u istom terminu postupno počeo privlačiti gledatelje nečim drugim, raskošnim hollywoodskim melodramama i romantičnim komedijama: film „Počelo je u Napulju“ iz 1960., sa Sophijom Loren i Clarkom Gableom u glavnim ulogama, imao je prije dva tjedna AMR 4,4 posto, što je sjajan rezultat. NOVA TV bila je nešto bolje sreće kada je počela gurati vesterne u večernje termina, pa nas trenutačno opus Clinta Eastwooda vreba sa svih kanala: nije bitno jesu li na programu stariji naslovi („Šerif u New Yorku“) ili noviji („Blijedi jahač“), gledanost je uvijek iznimno zadovoljavajuća.

Kada su domaći filmovi u pitanju, partizanski žanr – koliko god to užasavalo protivnike jugonostalgije – uvijek je „ziherica“. „Bitka na Neretvi“ i danas je pouzdan mamac za publiku, čak i nakon četvrte reprize. Stavite li na program „Partizansku eskadrilu“, „Valter brani Sarajevo“, „Doktora Mladena“ ili „Diverzante“, minimalni AMR biti će 8-9 posto, a ponekad i preko 15 posto. Ipak, rang lista gledanosti iz 2009. godine otkriva zanimljiv fenomen: među 15 najgledanijih probilo se čak pet hrvatskih filmova, među njima i slabo poznati tv film Zvonimira Ilijića „Djed i baka se rastaju“. U čemu je stvar? U tom je razdoblju, nakon naprasnog ukidanja emisije Denisa Latina „Latinica“, dotad emitirane ponedjeljkom uvečer, HRT potražio primjerenu zamjenu i našao je u hrvatskim filmovima. Prvi od njih – „Armin“ Ognjena Sviličića – postigao je fantastičnu gledanosti i AMR od 25,8 posto, što znači da ga je – kao i nedavno „Žikinu dinastiju“ – gledalo milijun Hrvata. I naredni su filmovi izvrsno prošli (čak je i „Transatlantic“ Mladena Jurana, koji se zbilja ne može nazvati atrakcijom, imao AMR od 13,5 posto), a HRT je napravio kobnu pogrešku kada je napustio termin koji je predstavljao dugogodišnju tradiciju: nekad su se ponedjeljkom emitirali čak i filmovi koje je proizvela Televizija Zagreb u okviru svog dramskog programa. Danas se hrvatski filmovi teško mogu probiti u krug najgledanijih: prošle godine to je jedino uspjelo „Karauli“ Rajka Grlića, dok je „Iza stakla“ Zrinka Ogreste, emitiran u nedjelju u 21.45, imao solidan ali ne i senzacionalan AMR od 9,8 posto. Povratak na termin ponedjeljkom vjerojatno više ne bi dao iste rezultate, zato što se sada u „primetime“-u emitiraju hrvatske sapunice, ali je ipak zahvalnije ukloniti domaći film iz žestoke konkurencije koja mu obično prijeti vikendom. Problem je u tome što HRT nema ništa drugo (uostalom, koproducent je većine hrvatskih filmova), pa ih je spreman žrtvovati kao svoj glavni adut u borbi s NOVOM TV i RTL-om.