HERRMANN na NERETVI

Nenad Polimac je za Jutarnji List napisao izuzetno zanimljiv tekst o radu Bernarda Herrmanna na muzici za Bulajićevu BITKU NA NERETVI. O tome šta se za sada zna o njihovoj saradnji i u kojim verzijama se može čuti njegov skor>

Na ovogodišnjem pulskom festivalu dio uvodne ceremonije bio je posvećen stotoj obljetnici rođenja skladatelja Bernarda Herrmanna: gudači kvartet Porin za tu je prigodu izveo tri kraće teme iz njegova opusa, ulomke glazbe za Hitchcockove filmove „Vrtoglavica“, „Sjever sjeverozapad“ i „Psiho“.

Herrmann je itekako zaslužio tu posvetu: rođen je u New Yorku, još kao klinac je slovio za glazbeno čudo od djeteta, a s 20 godina imao je vlastiti orkestar. Po njegovu karijeru sudbonosno je bilo poznanstvo s Orsonom Wellesom, za čije je radio emisije s kraja 30-ih skladao glazbu, između ostalog i za „Rat svjetova“, koji je uzbunio čitavu Ameriku. Welles ga je angažirao i za svoj kino prvijenac „Građanin Kane“: od 9 nominacija za Oscara, jedna je pripala i Herrmannovoj glazbi, međutim, on je tu nagradu dobio za jedan drugi film, fantastičnu komediju „Vrag i Daniel Webster“ Williama Dieterlea, za koju je također bio nominiran. 40-ih i 50-ih prometnuo se u jednog od najcjenjenijih svjetskih skladatelja filmske glazbe, a kreativne mu vrhunce predstavljaju suradnje s Hitchcockom, koje prestaju sredinom šezdesetih, kada je kompanija Universal sugerirala redatelju da odbije Herrmannovu glazbu za film „Strgnuta zavjesa“ i zamijeni je onom britanskog skladatelja Johna Addisona. Herrmann je još samo jednom uspio izboriti dvostruku nominaciju za Oscara, u proljeće 1977., zahvaljujući tome što je počeo surađivati s novohollywoodskim prvacima Martinom Scorseseom i Brianom De Palmom te skladao „soundtrack“ za „Taksista“ odnosno „Opsesiju“: ishod nije dočekao, jer je umro u prosincu 1975., u snu od srčanog udara.

Po završetku pulske ceremonije sreo sam redatelja Zrinka Ogrestu, koji me upitao nije li se Herrmanna moglo nekako vezati za naše podneblje, jer je taj – koliko se on sjeća – pisao glazbu za neki partizanski film. „Naravno“, odgovorio sam mu, „skladao je glazbu za Bitku na Neretvi Veljka Bulajića“. Obojica smo se složili da je uprava festivala, u strahu od optužbe za jugonostalgičarstvo, vjerojatno smatrala kako nije zgodno Herrmanna dovoditi u takav kontekst, iako bi bila prava senzacija da su pod pulskim nebom te večeri zazvučali akordi iz njegove partiture za taj film.

Za vezu Herrmanna i „Bitke na Neretvi“ znao sam još desetljećima ranije, jer je početkom 70-ih Herrmann u časopisu „Sight & Sound“ spominjao rad na tom filmu. Potkraj 80-ih kupio sam u Londonu, u dućanu specijaliziranom za filmsku glazbu, „soundtrack“ i platio ploču dvostruko više no što su tada koštali novi albumi.

Ploča je, naravno, postala hit među mojim znancima (sve ih je zagolicala tema „Marš četnika“) i svi su se slagali da je Bulajić napravio grešku kada je za verziju filma koju smo gledali u kinima bivše Jugoslavije koristio pomalo patetičnu glazbu svoga „dvorskog“ skladatelja Vladimira Krausa Rajterića (ponikao u glazbenom odjelu Jadran filma, prvi soundtrack skladao za „Cestu dugu godinu dana“ Giuseppea De Santisa, a zatim su uslijedili Bulajićevi spektakli „Vlak bez voznog reda“, „Rat“, „Uzavreli grad“ i „Kozara“), a ne Herrmannovu uzbudljivu orkestraciju. Tada je već dobro poznata bila činjenica da su Herrmanna angažirali američki koproducenti „Bitke na Neretvi“ i da su njegovu glazbu koristili za svoju verziju, u kojoj se govorilo engleski. Imao sam prilike tada također kupiti u Londonu VHS kazetu s tom američkom verzijom, ali me obeshrabrio podatak da film traje tek nešto preko sto minuta: u odnosu na izvornih 160 minuta filmova ovo se doimalo kao pravi masakr originala.

Tek sam nedavno uspio nabaviti tu američku verziju i to na španjolskom jeziku (valjda namijenjenu latinoameričkim tržištima , jer u Francovu Španjolsku taj film isprva nije smio biti uvezen), međutim, špica je na engleskom jeziku, imena su povremeno napisana traljavo pa je Veljko Bulajić, dok ga se potpisivalo kao koscenarista, postao „Valjko“, i očito je to ta verzija koju je nadgledao Bulajićev američko-britanski partner Commonwealth United Entertainment. Po prvi puta sam spojio sliku s Herrmannovom glazbom i unatoč trajanju od 105 minuta sugerirao bih svim poklonicima filma – kojih u nas ima dosta – da si priušte to iskustvo. Film je montiran znatno drukčije od originalne jugoslavenske verzije (ugledni Roger Dwyre, montažer međunarodne reputacije, očito se naradio na toj verziji), četnici s Orsonom Wellesom i Dušanom Bulajićem pojavljuju se tek nakon 50-ak minuta, povremeno morate otrpjeti „obrazovne“ titlove kao što su „Njemački saveznici – jugoslavenski fašisti ustaše“ ili „Njemački saveznici – jugoslavenski rojalisti četnici“, a jugoslavenski glumci u glavnim ulogama, poput Borisa Dvornike, Bate Živojinovića i Milene Dravić, navedeni su kao da su debitanti. No, u osnovi, sve je tu, ukoliko vam se jugoslavenska verzija činila predugačkom, ovo je prava mjera za konzumiranje tog filma.

Na špici njemačke verzije, koja se povremeno emitira na njemačkim satelitskim kanalima i traje respektabilne 144 minute, jasno piše da je film jugoslavensko-njemačko-talijanska koprodukcija dok se Commonwealth United na njoj uopće i ne spominje. Jugoslavenska pak verzija, koja se jedina može smatrati integralnom, ponavlja isti podatak, ali spominje da je film napravljen „uz suradnju“ Commonwealth Uniteda: znači, partneri su sebi od samog početka podijelili tržišta. Pritom treba priznati da je pet domaćih producenata (Bosna film, Jadran film, sarajevska Kinema, Radna zajednica „Bitka na Neretvi“ i Jugoslavenska armija) imalo razloga za zadovoljstvo, jer je film bio jedan od velikih događaja toga razdoblja, ne samo kulturnog nego i društvenog i ideološkog značaja, Eichberg film iz Münchena također ga je dobro eksploatirao u zemljama njemačkog govornog područja, kao i rimski Igor film na svom terenu. A Commonwealth United? Podaci o tome su dvojbeni.

Za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma kandidirana je integralna jugoslavenska verzija (drukčije nije ni moglo, budući da film mora biti većim dijelom na jeziku zemlje koja ga prijavljuje) i uspjela se probiti među pet nominiranih, ali nije imala šanse protiv francuskog filma „Z“, koji je bio nominiran ne samo u toj kategoriji nego i za glavnog Oscara. Nju su šefovi Commonwealth Uniteda pokazali Herrmannu kada su mu ponudili da sklada glazbu za verziju na engleskom jeziku. Zašto su ga uopće angažirali, zašto im nije bila dobra glazba Vladimira Krausa Rajterića, koju su slušali Nijemci, Talijani, Rusi i mnogi drugi? Dvije su pretpostavke. Po prvoj, Commonwealthu je trebalo zvučno skladateljsko ime koje bi pridodali na ratni film o nekakvoj kompliciranoj njemačkoj ofanzivi u Istočnoj Europi za 2. svjetskog rata: glumci poput Yula Brynnera, Orsona Wellesa i Franca Nera očito im nisu bili dovoljni. Naizgled logično, no Herrmann tada baš nije bio na vrhuncu karijere. Nakon razlaza s Hitchcockom već se preselio iz Amerike u London, radio je samo za Françoisa Truffauta („Farenheit 451“, „Nevjesta je bila u crnini“) te na još nekolicini manje poznatih naslova, sve dok mu se sredinom 70-ih, neposredno prije smrti, karijera nije opet našla u usponu. Druga je pretpostavka da je Commonwealth za svoje tržište od samog početka namjeravao jako kratiti film. Zbog toga mu trebao novi skladatelj, koji će napisati glazbu točno po mjeri nove verzije, što je Herrmann i napravio. Pritom nije „tezgario“, skladao je odličan „soundtrack“ i snimio ga s Londonskim filharmonijskim orkestrom. Potvrda smanjenih ambicija Commonwealtha može se naći u činjenici da je film jedva eksploatiran u američkim kinima (kao distributer se navodi legendarni American International Pictures, specijaliziran za eksploatacijske filmove s puno akcije, seksa i nasilja), te da nikad nije prikazan niti u kinima Velike Britanije. Commonwealthovi izdaci za film ionako nisu bili veliki – samo honorar Yula Brynnera, koji tada baš nije bio u profesionalnom zenitu, a Orson Welles – kako smatra naš povjesničar Daniel Rafaelić - dogovorio se s Bosna filmom da pomogne realizaciji njegovog nikad završenog filma „Dubina“: sve ostalo je bila obrada već gotovog materijala i njegova prilagodba tržištima koje su kontrolirali.

Prije no što će prionuti poslu na filmu, Herrmann je u Londonu upoznao Bulajića. Našli su se u foajeu jednog hotela i razgovarali o „Bitki na Neretvi“, a on se pohvalno izrazio o glazbi Krausa Rajterića (čak je neke motive tog skladatelja koristio u svom „soundtracku“). Poslije su se sreli samo još jednom, na nekom filmskom festivalu, no Bulajić se točno ne sjeća prigode.

U rasvjetljavanju okolnosti u kojima je nastao taj soundtrack baš ne pomaže inače respektabilna skladateljeva biografija „Srce u središtu vatre – život i glazba Bernarda Herrmanna“. Autor Steven C. Smith, naime, pogrešno pretpostavlja da je Herrmann angažiran za originalnu verziju filma, za Vladimira Krausa Rajterića ne zna ni da postoji, a navodi i jednu poprilično nevjerojatnu anegdotu: po njoj se Herrmann pripremao tako što je sa svojom friškom trećom suprugom (izrazito ljevičarskih uvjerenja) otišao u Jugoslaviju, boravio i u Zagrebu, gdje su ga spopali agenti UDBA-e i samo za bračni par otvarali restorane koji više nisu radili. Smith se poziva na Herrmannovu suprugu, koja mu je to ispričala, no prije to sliči na izmišljene zgode iza „željezne zavjese“, a manje na autentičnu priču iz tada vrlo otvorene hrvatske metropole.

Dok gledate „La batalla del rio Neretva“, kako se na španjolskom zove film, ne samo da možete uživati u Herrmannovoj glazbi, nego i u fotografiji Tomislava Pintera: u odnosu na ovu verziju, izvorna jugoslavenska, koju smo prošle jeseni gledali na HRT-u, doima se blijedo i isprano. Rafaelić me upozorava da je na festivalu u Moskvi, gdje je lani „Bitka na Neretvi“ lani uvrštena među deset najboljih ratnih filmova svih vremena, prikazana kopija iz arhiva Mosfilma upravo fantastične kvalitete: takve boje mogli ste vjerojatno vidjeti jedino na premijernom prikazivanju u jugoslavenskim kinima, potkraj 1969. godine. Na žalost, ni naš najspektakularniji film ne možemo gledati kako spada: trebalo bi iznova restaurirati njegovu originalnu verziju, ali i što prije nabaviti američku, s glazbom Bernarda Herrmanna.

Zanimljive detalje o nastanku ovog filma možete pročitati TU i TAMO.