DOKTOR REJ I ĐAVOLI trejler

DOKTOR REJ I ĐAVOLI Dinka Tucakovića zatvaraju FEST 4. marta. Evo novog trejlera u čijem je centru Ratko Dražević.

SNABBA CASH 2 trejler

Dok Daniel Espinosa dominira u svetskim bioskopima sa filmom SAFE HOUSE i za jul se najavljuje američka premijera prvog SNABBA CASHa, u avgustu u Švedskoj izlazi drugi deo ove štokholmske trilogije po prozi Jensa Lapidusa. JW, Mrado i Radovan su ponovo u akciji. Joel Kinnaman, Fares Fares i Srbi su tu. Nažalost bez kuma Neše. Daniel Espinosa je producent a režira Babak Najafi koji je potpisao uspešnu dramu SEBBE.

MIXED MARTIAL ART HOUSE

Dimitrije ima novu kolumnu u City Magazineu. Ovog puta govori se o Soderberghovom filmu HAYWIRE i fascinaciji art house reditelja mixed martial artsom koji je još uvek moguće videti u Koloseju, tako da ako niste, požurite...

O BUBICAMA I HEROJIMA prvi trejler

Evo i prvog trejlera za film Petra Pašića O BUBICAMA I HEROJIMA. Uživajte!

MARKO GLUŠAC in memoriam

Marko Glušac nas je napustio 7. februara 2012. U 43. godini.

Svi srpski filmski radnici će se sigurno sećati šta su radili tog 8. februara kada je ova iznenađujuća vest objavljena. Marko je bio jedan od najuglednijih i najomiljenijih među nama, a kao saradnik i savetodavac može se smatrati kičmom naše kinematografije od početka 21. veka. Sećanja na drage ljude uvek obiluju frazama koje deluju prazno kada se izgovore, ali Marko Glušac je bio čovek za koga je važila svaka lepa reč koja se o nekome može reći.

Marko Glušac debitovao je 1993. godine filmom Kaži zašto me ostavi Olega Novkovića, na samom početku osamostaljene srpske filmske scene, posle sloma velike jugoslovenske kinematografije. U kinematografiji i okolnostima koje nisu pogodovale nastanku velikih filmova, Glušac je bio stručnjak koji je po mnogo čemu prevazilazio njene okvire i bio je pravi uzor svojim saradnicima iz svih sektora.

Svojim znanjem činio je da prvi koraci nekoliko generacija reditelja budu znatno sigurniji. Slično Vuksanu Lukovcu ili Vanji Bjenjašu, bio je mentorska figura i vidno pomogao mnogim rediteljima da uspešno debituju i artikulišu svoju viziju.

Od 32 celovečernja igrana filma koja je montirao, 12 su bili debitantski. Saradnja sa Glušcem, recimo, izvanredno je doprinela filmu Život i smrt porno bande Mladena Đorđevića koji se nametnuo kao jedno od naših najreprezentativnijih art-house ostvarenja; Bjelogrlićev Montevideo je zahvaljujući njegovim montažnim intervencijama uspeo da se profiliše kao koherentan film uprkos obilju materijala i korenima u formi televizijske serije i da svoju komunikativnost potvrdi izvanrednim bioskopskim uspehom; najzrelija rediteljska faza Dejana Zečevića oličena u Četvrtom čoveku i Neprijatelju koincidira sa početkom saradnje sa Glušcem; njegov talenat nije prošao nezapaženo ni u inostranstvu – učestvovao je na nekoliko međunarodnih projekata i radionica a montirao je najveći bugarski blokbaster u istoriji - Mission London Dimitra Mitovskog; filmovi sa njegovim potpisom u režiji Gorana Markovića, Srdana Golubovića i Dušana Milića bili su u selekciji najuglednijih svetskih festivala.

U periodu velikog napretka tehnike koji je naročito uticao na način snimanja ali i na pristup montaži, Glušac nikada nije izgubio iz vida temelje filmskog izraza - vođenje karaktera, izlaganje priče i istančan instinkt za razdvajanje važnog od nevažnog. Ostaće zapamćen i kao pionir u oblasti animacije pošto je montirao dugometražni animirani film Alekse Gajića Edit i ja.

Pozicija vrhunskog autoriteta i najuglednijeg montažera u srpskoj kinematografiji nije umanjila Gluščev entuzijazam. Pratio je aktuelnu produkciju i neprestano se usavršavao. Bio je vrhunski profesionalac sa srcem pravog filmofila i mladalačkom snagom koja se sreće samo kod najambicioznijih početnika.

Ni snimanje ni gledanje filmova, ni razgovori o tome više neće biti isti bez Marka, njegove stručnosti, konstruktivnosti i smisla za humor. Radost koju smo svi osećali kada nešto uradimo i odlučimo da mu pokažemo više neće moći da se ponovi.

Sasvim sigurno bi postigao još i više da okolnosti u kojima je radio često nisu bile ispod njegovog nivoa. Odlazak Marka Glušca je nenadoknadiv gubitak za naš film jer je otišao čovek i saradnik koji je bio bolji od nas i stalno nas podsticao da napredujemo.

Otišao je čovek koji je znao kako da od niza snimaka ljudi koji se prave da su neko drugi i govore reči koje je neko napisao napravi likove kojima verujemo, za koje se vezujemo, i smesti ih u priče koje nas uzbuđuju.

Slava mu!

MARKO GLUŠAC (1969-2012)

BONG snima novi film

Uskoro počinje snimanje dugo najavljivane ekranizacije francuskog stripa LE TRANSPERCENEIGE koju pod naslovom SNOW PIERCER sprema Bong Joon-ho. Glumačka podela će biti impresivna i činiće je Chris Evans, John Hurt, Tilda Swinton i Octavia Spencer. Na scenariju pored Bonga sarađuje i Kelly Masterson koja je pisala vrlo uspešni pozni Lumetov film BEFORE THE DEVIL KNOWS YOU'RE DEAD.
Zvanični sinopsis glasi >
The movie is set in the future after a failed experiment to stop global warming has kicked off another Ice Age. All life on the planet has died off except for the passengers aboard the Snow Piercer, a train powered by a perpectual-motion engine that circles the globe. Over time, a class system evolves on the train, but a revolt threatens to destroy the fragile society.

TURSKE SAPUNICE

Evo i hrvatskog priloga priči o turskim sapunicama. Nenad Polimac je nešto ranije napisao vrlo zanimljiv i tolerantan tekst o ovom fenomenu na hrvatskim televizijama.

RTL TV napravio je veliku pogrešku kada uz seriju „1001 noć“ nije otkupio bar još 15 najvažnijih turskih sapunica. Nisu se uopće morali plašiti eventualnog neuspjeha, trebali su samo pogledati mapu turskih sapunskih osvajanja i uvjeriti se da Hrvatska u ovom slučaju neće biti nikakvo predziđe kršćanstva. Nakon što je pokoren čitav arapski svijet, Makedonija (tamo su prevoditelji na turski kasnili izdavačima s poslom, jer su danonoćno radili samo za televiziju), Kosovo (čak 50 posto albanskog stanovništva gledalo je pustolovine junaka serije „Gorka ljubav“, koji se, uzgred, preziva Kosovali), Rumunjska, Bugarska, pa čak i Grčka (ljuti neprijatelj svega što je tursko), naša televizija bila je lak protivnik: uostalom, s toliko turskih gastarbajtera, sapunice su već zavladale i Njemačkom, pa je Hrvatska bila tek sitna karika u tom lancu napredovanja.

Ovako je NOVA TV otkupila nagrađivanu seriju „Strasti Orijenta“ (s prijevodom su imali muka: međunarodni naslov serije je „Zabranjena ljubav“, no tako se zove i grozna RTL-ova domaća sapunica) i sada je počinje emitirati prije no što završi „1001 noć“. Poklonici sapunica su u histeriji, no ne preostaje im drugo nego da čekaju reprizu drugi dan ujutro ili da se posluže DVD rekorderom.

Tko će pobijediti u tom obračunu? Zasad je „1001 noć“ u velikoj prednosti. Naime, već se emitira mjesec dana, vidjeli smo četrdesetak epizoda, izdržala je konkurenciju velikih sportskih atrakcija i „Najboljih godina“ te stekla vjernu publiku. I priča kao da je stvorena za ovo podneblje. Junakinja Šeherezada samohrana je majka kojoj je obitelj pokojnog muža pružila prvu pomoć tek kad joj se dijete razboljelo od leukemije. Ona je ujedno i samosvjesna, nagrađivana arhitektica i zaljubila se u šefa kompanije u kojoj radi. Njegova je majka, međutim, ne trpi jer je skromnog podrijetla i nesretna žena kao da dvaput prolazi istovjetnu situaciju.

„1001 noć“ razbija predodžbu o Turskoj kao konzervativnom društvu u kojem je ženama mjesto u kući. Većina ženskih likova ima vlastite karijere, muku muče s nevjernim partnerima i bore se protiv društvenih predrasuda. Pa dok je u talijanskoj kinematografiji s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća vladala moda „bijelih telefona“, ovdje na svakom koraku zatičemo bijele laptope. Mobiteli su posebna priča. U Švedskoj ili Americi teško ćete pronaći film u kojim se protagonisti tako pobožno odnose prema mobitelima: oni su spravice na koje se više ne obraća pažnja, naprosto sredstvo komunikacije, no način na koji ih likovi sapunice „1001 noć“ drže u rukama blizak je obožavanju. Rekao bih da je tako i u nas.

Ova je sapunica tipičan eksportni proizvod, koji ušminkava stvarnost ne samo za domaću publiku nego i za inozemstvo. Produkcija je razmjerno raskošna, takvih interijera i automobila nema baš puno ni u Zagrebu, često se snima na lokacijama (što sapunice izbjegavaju, jer se tako povećavaju troškovi), pa se stječe dojam o Turskoj kao prekrasnoj kozmopolitskoj zemlji. Nimalo slučajno da su nakon ovakvih serija bogati Arapi nagrnuli u Istambul, koji je za turiste iz tog dijela svijeta postao jedna od tri najvažnije turističke destinacije.

Pa dok „1001 noć“ suvereno razigrava svoje zaplete i podzaplete, „Strasti Orijenta“ su nakon četvrte epizode još u fazi traženja prave teme. Zasad je čini da je protagonist sapunice bogati Adnan, koji se nakon smrti supruge ponovno odlučio oženiti, ovaj put za znatno mlađu Bihter, što njegova lijepa kći Nihal nikako ne odobrava. Sapunica računa na provjereni stereotip odnosa gospodara i posluge, kojem je u prvim epizodama posvećeno dosta prostora, jer šofer Bešir gine za Nihal, a guvernanta Mademoiselle pati za domaćinom Adnanom, međutim, to su samo prve dramske udice. Ona glavna tek slijedi: u Adnanovoj kući živi i naočiti Behlil, navodno njegov nećak, no zapravo mu je tek daljnji rod, što će se kasnije pokazati itekako važnim. Nakon vjenčanja za Adnana, Behtir će se zaljubiti u Behlila, no to njihova veza bit će dosta mukotrpna, pogotovo kada se momak zaruči za Nihal.

Ambiciozno režirane, s puno pokreta kamere (shvatljivo je zašto je ta sapunica tako hvaljena), „Strasti orijenta“ imaju ponajveći problem u glumcu koji glumi Adnana: Selčuk Jentem izgleda kao da je domar u kući u kojoj je zapravo gazda. No scenom će ubrzo zagospodariti troje atraktivnih protagonista. Kivanč Tatlitug, koji igra Behlila, bivši sportaš i maneken, proglašen je jedinim od najzgodnijih turskih glumaca, a na Srednjem Istoku velik je hit njegova prva sapunica „ Gimis“, koja je svojedobno slabo prošla na domaćem terenu. 26-godišnja Beren Saat (Bihter) moderna je cura koja bi uz malo dotjerivanja izgledala poput Parižanke, a pravo je otkriće prekrasna Hazal Kaja u ulozi Nihal, koja je u vrijeme početka snimanja serije imala tek 18 godina.

Tek za nekoliko mjeseci moći ćemo procijeniti koja je od ovih sapunica osvojila više gledatelja. No tada će turske sapunice već vjerojatno zavladati svim našim programima. Uostalom, turski su nam proizvodi puno bliži od meksičkih, i to ne samo zato što u svakodnevnom govoru koristimo toliko turcizama.

Ukupan dojam:

„1001 noć“: solidno napravljena sapunica, s preglednom radnjom i mnoštvom intrigantnih likova (kada su u pitanju standardi te televizijske vrste), dosta raskošno producirana, ali i bez razmetanja (objekti se stalno ponavljaju). Režija je funkcionalna.

„Strasti Orijenta“: ukoliko počnete pratiti radnju od treće ili četvrte epizode, imat ćete itekakvih problema da pohvatate tko je tko u priči. U tom pogledu „1001 noć“ puno lakše sjeda. Režija dosta pažnje posvećuje detaljima, a scenografija i kostimografija kičasti su kao i u RTL-ovoj sapunici. Ozbiljnija procjena slijedi nakon mjesec dana.

Glumci:

„1001 noć“: iznimno ujednačena ekipa s dobrim glumcima različitih generacija. Ne škodi što su Halit Ergencs i Bergizar Korel i u životu u ljubavnoj vezi, a nju smo, uzgred, gledali i u velikom turskom hitu „Dolina vukova: Irak“. Čak i glumcima u sporednim ulogama posvećeno je dosta pažnje, što svjedoči o vrhunskom profesionalizmu.

„Strasti Orijenta“: troje glumaca koji će dočarati dramatičan ljubavni trokut u kasnijim epizodama su perfektni, a velika je vrlina što plavokosi Kivanč Tatlitug uopće ne sliči tradicionalnoj predodžbi turskog muškarca, nego nekog momka iz Zapadne Europe. Odabir glumaca u ostalim ulogama je dosta šlampav, a neki od njih su upravo iritantni.

Teme:

„1001 noć“: sapunica ima jako raznovrstan tematski sklop sa zanimljivim socijalnim nabojem. Za tursku sredinu sve je to jako provokativno, a reklo bi se i za mnoge druge, kojima najčešće pripadaju tvrdokorni poklonici sapunica. Čak je upleten motiv s ruskom prostitutkom, da se pokaže kako Istambul ima sve grijehe svjetskih velegrada.

„Strasti Orijenta“: zasad je to tipična sapunica s naizmjenično ljubavnim, naizmjenično obiteljskim problemima. Socijalna razina priče je vrlo klišeizirana. Ipak, kasnije epizode postuliraju Bihter kao vrlo modernu junakinju, koja opće ne odgovara predodžbi kreposne turske žene. Završnica te sapunice mogla bi šokirati njezine obožavatelje.

MAJA POKORILA ROTERDAM

Nismo ni sumnjali da će Maja Miloš pokoriti Roterdam, a na dodeli nagrada oni su i priznali svoju kapitulaciju. KLIP je osvojio glavnu nagradu Tigar za koju je žiri rekao sledeće >

Clip by Maja Miloš (Serbia, 2012)
‘A vigorous, rebellious, authentic, honest and revealing film using modern means to depict in a punchy way the mobile generation, who capture their lives through images recorded on their phones. An emotionally disturbed main character in a fractured family, within a broken society. Clip provokes many questions and gives no answers.’

Clip saw its world premiere in the Tiger Awards Competition 2012. The film is produced by Film House Bas Celik (Serbia).

A pored nje je osvojio i nagradu holandskih filmskih novinara >


Clip by Maja Miloš (Serbia, 2012)
‘The winning film is a daring and stunning debut, portraying an abandoned Serbian post-war generation. Its talented young director succeeds in constructing a brutal portrait using the pervasive and uninhibited visual language of the cell phone generation. It shows teens obsessively identifying with video clips, glorifying sex and violence and turning themselves into victims of pornofication. Though confronting, disturbing and explicit, Clip skilfully succeeds in avoiding the trap of exploitation. We really hope a Dutch distributor will show the same courage as Maja Miloš did in making this film.’

Clip saw its world premiere in the Tiger Awards Competition 2012.

MAJA MILOŠ vs SCREEN

KLIP Maje Miloš je jedan od filmova o kojima se najviše govori na ovogodišnjem roterdamskom festivalu. To potvrđuje i intervju koji je Maja dala za ugledni Screen International, jednu od najvažnijih novina u svetu filma >

Maja Milos

1 February, 2012 | By Wendy Mitchell

28-year-old Serbian writer-director Maja Milos’ debut feature Clip (Klip) has been the talk of Rotterdam. It was a polarising film drawing some praise and some outrage. “At least nobody is indifferent to the film,” Milos says.

The story follows a young teenage girl who has a frustrating home life and turns to sex, drinking and drug abuse as she tries to establish her identity. As her father goes into hospital, a burgeoning relationship with a local boy starts to intensify. The film shows very explicit sex acts as a matter-of-fact part of the teens’ lives.

Milos, a graduate of film directing from the University of Arts in Gelgrade, has directed a number of short films including Interval, Si tu timazin, Cousins, and Dush.

Clip was backed by the Serbian Ministry of Culture and the City of Belgrade Film Fund. Tuck releases the film theatrically in Serbia in March, and no international sales company has been appointed yet.

Of her future plans, Milos says, “I’m sure that I want to make social films and to deal with sexuality in male-female relationships, that is something that I am excited about.

The film wasn’t what I was expecting, I found it more layered than a story like this could have been presented.

My point was that I didn’t want to make an exploitation film. I wanted to make an intimate film. People are really reacting to the film, whether they like it or not.

What interests me most is social commentary about Serbia. It doesn’t have to be a film about social problems, but for me the most important thing is that with this film was at what point on the social pyramid these people are. I saw a lot of clips on YouTube about bullying and sex, and I thought this was an itch for me, and I will scratch it.

I wanted it to be a love story, because all their explicitness in their behaviour, it was so raw and I really wanted to find in that environment where you could find love.

I didn’t want to make a judgmental film, I wanted to make an intimate story.

You seem to capture the way teenagers are, and not the way adults imagine them to be. Did you work with them on the script?

I wrote the script after doing a lot of my own research. And then in casting, I spoke to a lot of young people. I would talk about their problems and their experiences and the experiences from their surroundings. I was casting for two years. I put some more authentic things in the script, and updated the dialogue in my script. We really made that authenticity together.

How did you work with the actors?

I tried to work with 18- and 19-year-olds and that was just a completely different generation. They didn’t give me that rawness. When I just saw the 14-and 15-year-olds, I knew that was where my film was. They are really fresh. They have real life examples in their surroundings, they knew what the film was about. They know of the problems, they know what is going on.

We rehearsed a lot, almost every day for four months. I really wanted them to not judge those characters. They are not from the same background. We had a lot of trust, we had a really open relationship. We improvised a lot in rehearsals but when we got to the set we had it locked. Because it was such a long process, they really became those characters.

Your lead actress, Isidora Simijonovic, was amazing. Had she acted before?

No, this is her first casting. When I saw her, I knew it was her. She was 14 when we started shooting, she is 16 now. [She is now working in theatre and has another film role lined up.]

I was very open with her, and also with the parents. I wasn’t hiding something. For me it was great when I spoke to the parents, they knew everything the film was about. I eanred their trust while speaking a lot to them.

The sex scenes have shocked some people. You’ve noted that the young actors weren’t naked or engaged in those explicit scenes.

Yes, we used body doubles, prostheses, effects. We had it really planned.

Also, it wasn’t just sex scenes, it’s the development of that relationship. They are communicating only through sex.

Even if they weren’t getting naked in these scenes, those young actors are still exposed to this sexually explicit storyline. The parents didn’t have a problem with that?

I spoke to the parents about every scene, every shot very, very honestly. I tried to show my view of the reality of what’s going on in Serbia openly.

For me it would be pornographic NOT to show that. I’m making a film about teenagers who are all into sex, that’s the main thing they are thinking about. Not showing that would be a lie.

When the kids saw the film the first time, with their parents, they were all amazed. Mothers cried, they said this is a touching story.

For me it was very important to show how sometimes people in this harsh environment express their emotions very cruelly. But also in the film I wanted to show that they are full of love.